Usporedno s desnom obalom rijeke Drave prostire se cjelovit pojas niskog zatalasanog pjeskovitog humlja. Taj osebujan geomorfološki fenomen u okolici Molvi, Đurđevca, Kalinovca i Kloštara Podravskog predstavlja najveće i najviše naslage eolskih pijesaka u Hrvatskoj najčešće nazivanih „Đurđevački pijesci“. Tijekom zadnje pleistocenske oledbe ledenjaci su glacijalnim procesima erodirali stjenovitu alpsku podlogu i akumulirali materijal na nižim područjima. Prijelazom u holocen, alpski ledenjaci se tope i tadašnja neusporedivo veća i snažnija Paleo – Drava tijekom transporta dodatno usitnjava glacijalne sedimente. Nad tadašnjom stepskom Podravinom pušu puno snažniji vjetrovi koji riječne nanose raznose i akumuliraju upravo na područje današnjih Pijesaka pritom oblikujući pustinjske reljefne oblike – dine!
Dio pijesaka koji se nalazi istočno od grada Đurđevaca 1963. godine proglašen je posebnim geografsko-botaničkim rezervatom kao lako prepoznatljivo i jedinstveno stanište u kojem se isprepliču pontski, aralo kaspijski, borealni, srednjeeuropski, atlantski, submediteranski florni elementi s psamofitskom vegetacijom i velikim brojem endemskih vrsta.
S naznočnošću pijesaka vezani su danas već pomalo zaboravljeni izrazi “Hrvatska Sahara” i “Krvavi peski” koji su nastali u narodu ovog kraja kao metafora za nekadašnji saharski izgled i tešku borbu seljaka ratara s pokretnim, “živim” pijeskom koji je zasipao dijelove naselja i poljoprivrednih površina. Postupnim, mukotrpnim i dugotrajnim pošumljavanjem mirisnom borovom šumom, akacijom i grmovima zečjaka vrijedni su Đurđevčani uspjeli ukrotiti “peske”, kako ih ovdje nazivaju.
